Margarita Sveštarov Šimat

Ante Strinić „Ante Portas” na radost i radovanje, sinergijski i zacjeljujući

U dubini razvedene konfiguracije Skradinskog zaljeva, u prostoru čiji krajolik sadrži sve oblike koje je, u skrovitu predvorju slapova Krke, stvaralačka priroda mogla imaginirati, na putu sv. Jere br. 2, usidrila se i Strinićeva instalacija „Ante Portas” Nalazi se na području drevne krečane – sada “Scardona Park” – i sa šest golemih, isluženih i višetonskih industrijskih željeznih vrata oslonjena je na kosinu kamenih potpornih zidova bivše skradinske mikro industrijske zone. Među krošnjama stabala, uz zavojitu cestu čini se kao slučajni hir koji privlači pažnju ali u svojoj projekciji i produkciji jedan je ambiciozni i gotovo zanesenjački poduhvat. U oblikovanju ludički. Danju, u senzaciji šarolikog i obojenog motivskog inventara, zaziva „popartističku” fantaziju svojevrsnog asemblaža s aplikacijama obojenih plastičkih oblika izrađenih u željeznom limu. U sutonskim satima i noću – konturno i indirektno osvijetljena u crtežu s led obojenim i bijelim svjetlom – transformira se u ambijentalni „spektakl” enigmatičnih izloga nekog izmaštanog grada, među deblima i krošnjama starih akacija. Upravo kao poetički kontrast ili komplement svim prenamjenama i preimenovanjima prostora pred kojim se nalazi – od krečane i ciglane do depandanse ili socijalističkog SOUR-a TLM-a Boris Kidrič iz Šibenika – a čije su građevine i pogoni nepovratno oštećeni granatiranjem, ratnih devedesetih godina prošlog stoljeća. U tom kontekstualnom prostoru, punom konfliktnih rezonanci, šumova i pamćenja, kipar Ante Strinić na zaslonima vrata razvija ili razlaže i objedinjava svoju osobnu životnu priču. Privatnu i intimno kodiranu. Ipak, ono što nije vidljivo a treba se znati podtekst je ove priče. Sagledava se u procesu izvedbe i realizacije Strinićeve instalacije koja je trajala gotovo punu godinu dana (od srpnja 2016.do svibnja 2017.) na dvije lokacije i u suradničkoj simbiozi s metalskim radnicima iz tvrtke Brodski servis na šibenskoj Crnici i na mjestu „instaliranja” u skradinskom predjelu Krečana.

U toj kreativnoj, radnoj i radioničkoj simbiozi ona dobiva i svoje drugo značenje. Postaje zajedničkom, sinergijskom i zacjeljujućom. Pridružimo li ovome podtekstu i „treće lice” projekta, prijatelja Dragu Mačeka čitav poduhvat biva u svojim obrisima zatvoren kao idealna asocijacija dobre volje i entuzijazma, koja je u ovakvim vremenima svojom dobrohotnošću i u namjerama, gotovo jedinstvena. I na kraju, kipar Ante Strinić je na svoj osobiti način – gradeći svoju strukturnu, simboličku i narativnu kombinatoriku motiva, stvarajući stotine crtanih predložaka za kompozicijske slagalice – pred svojim vratima bio humoran prividom nevinosti, ironičan tamo gdje se sve čini jednostavnim a u fragmentiranoj naraciji koja ocrtava život, bio je prožet melankolijom skrovitoj u vedrini. Dodajmo i da duhovita doslovnost autorova imena i naziva instalacije „Ante portas” odnosno bivanja pred vratima rezonira i može se rezonirati u nekoliko razina. Jer uvijek smo pred vratima iza kojih nas dočekuje očekivano ili obrat. Također je znakovito da je njihov broj sedam. Međutim sedma su vrata virtualna i samo noćna (oživljavaju tek osvijetljena). Nazivaju se „Vratimo svjetla” ili „Vratima svih vrata” a sa siluetom u okviru od svjetla nalik su mističnoj neizvjesnosti koja nas obilazi u noćnome snu. I kao što vrata instalacije „Ante portas” nisu ni Buvinova ni Radovanova katedralna vrata (Tonko Maroević iz predgovora), ona nisu ni vrata mitskog pakla, već samo vrata radosti i radovanja životu i nepredvidivosti u čijim strunama struji Strinićeva iskrena umjetnost.

Akademik Tonko Maroević

Ante Strinić –  Ante portas

Mladoga kipara Antu Strinića imao sam priliku upoznati nekoliko godina nakon što je diplomirao i uvodnim sam tekstom popratio njegovu samostalnu izložbu u splitskoj galeriji „Kula” 2001. godine. Bilo mi je zadovoljstvo prepoznati njegovu neospornu darovitost, sposobnost sumarnog modeliranja i iskonsku osjetljivost za prirodni materijal, gipku glinu koju je vješto mijesio i sugestivno oblikovao u ograničene volumene. Motivika je bila portretna, pretežno glave poznatih i glasovitih ljudi, sustavno deformirane, karikirane i povremeno čak reducirane na karakterističan znak, ali s nesmanjenom fizionomijom i psihološkom diferencijacijom. Obojenim je terakotama također odao počast amblematičnim figurama moderne povijesti, kao što su Einstein, Verdi, Kokoschka ili Toulouse-Lautrec.
Sljedećom izložbom u istom prostoru 2006. godine Ante je Strinić pokazao drugu stranu svoje kreativne zaokupljenosti, onu kompoziciono-strukturalnu, težnju za dinamičnom organizacijom kadra i sustavnim okupljanjem ujednačenih čestica, gotovo na rubu apstrahiranja. Tom su izložbom, nazvanom „Megalopolis”, dominirale crtane panorame izmišljenih urbanih aglomeracija. Izvedene u tušu, dijelom geometrijski ortogonalno podijeljene, a dijelom živim, temperamentnim mrljama akcentirane, te su crnobijele kompozicije ukazivale na kiparevu potrebu za imaginativnim prodorima u fantastiku i futurologiju (premda se na nekim kadrovima raspoznaju atributi upravo splitske gradske jezgre).Uz većinu papirnatih vizija, izložbu zaokružuje nekoliko predstava Megalopolisa u reljefu (glini, terakoti), izvedenih elastičnom, razvedenom modelacijom (treperave, „impresionističke” površine), posebno sugestivnih u igri konkavnih i konveksnih planova, odnosno svjetlosno i sjenovito polariziranih parcela. Stečena radna svojstva, to jest sklonost prema redukciji i sintezi, te zanimanje za različite oblike i materijale (masu i površinu), Ante Strinić sad ulaže u najnoviji ciklus, u projekt dosjetljivo nazvan „Ante portas” (povezivanjem vlastitog imena i dominantnog motiva). Riječ je o „sekundarnom” korištenju velikih metalnih ploča, o svojevrsnom recikliranju nekadašnje utilitarne funkcije (vrata u brodogradilištu) i o njezinoj preobrazbi u estetsko-dekorativnu ulogu. Veliki željezni limovi nametnuli su kiparu ograničene mogućnosti obrade, prisilili su ga na strog i discipliniran postupak „tvrdorubnog” rezanja i naglašenog „obrisnog” definiranja, no za uzvrat su ga potaknuli na prirođenu mu sumarnost i sažetost, te mu omogućili i upotrebu boje, kojom se već primjereno služio i u terakotama.

Sedam motiva na sedam ploča nemaju pretencioznu ikonografiju poput nekih crkvenih vratnica, nego nastoje odgovoriti zahtjevima neposredne komunikacije i bliske, svakidašnje reakcije. Znalački su dozirani univerzalni simboli i regionalni te lokalni asocijativni sklopovi. Antropomorfna motivacija dana je parafrazom Leonardova modula, čovjekova lika upisanoga u krug kvadrat a ideja plodnosti ili obnove života predstavljena je figurom pramajke u Edenskom vrtu. Elegantna silhueta djevojke dominira tzv. noćnim vratima, vratima svjetla, unoseći slutnju tajnovitosti iščekivanja (posebno pod rasvjetom iz pozadine). Ispražnjeni ekran nudi kadar za gledaočeve vlastite dopune, podsjeća na ulogu televizije koja svojim programima ispunja život obitelji, okupljene oko aparata kao oko ognjišta. Tema obitelji dana je pak kružnim akumuliranjem niza karakterističnih znakova (križa i krila, hljeba i meandra, valova i kape, kvadrata i kocke), s time da su oblici krajnje svedeni i pročišćeni, te raznobojno istaknuti. Podsjećanje na šibensku crvenkapu dovelo je do sustavnog uklapanja u kvadratne okvire, ritmizirane sugestijom notnih čestica i kvadrata s nacionalnoga grba. Možda najkompleksniji i najdosjetljiviji rezultat ostvaren je na ploči nazvanoj „Iz života”, na kojoj žuto sunce u sredini dominantno žari i okuplja oko sebe – poput sazviježđa – niz okruglih i zaobljenih reljefnih izbočina, s time da je svaka od njih drugačije obojena, drugačije perforirana ili obilježena karakterističnim znakom (primjerice, križem). Dok su tri takve izbočine uz donji rub kadra, a tri uz gornji, postrance od središnjega sunca stoje po dva kišobrana (desno) i dva padobrana s padobrancima (lijevo). Ako pojavu padobrana(ca) možemo dovesti u vezu s podsjećanjem na sunarodnjaka Fausta Vrančića (koji je prvi uopće zamislio „letećeg čovjeka”), te to shvatiti i kao određeni pandan Leonardovoj figuri, fenomen kišobrana pak dolazi kao humorna verzija padobrana, odnosno kao duhovita protuteža prevlasti središnjega sunca. Međutim, i jedno i drugo je zapravo posljedica metodičnog provođenja jedinstvene zamisli, sustavne upotrebe rabljenih (i odbačenih) poklopaca za kruh „ispod peke”. Raspolovljene ili cjelovite kalote od željeznog lima poslužile su reljefno predstavljanje nekih temeljnih znakova. Raspolažući nađenim materijalima i kombinirajući određene specifičnosti oblika, kipar Ante Strinić našao je adekvatan način njihove primjene i uporabe u novom, imaginativnom kontekstu sljedeći pritom i vlastita načela pročišćenosti i redukcije, odnosno vlastite sklonosti prema humoru i prema živom koloritu.